Singletoni
    > Muzika, film & knjige
        > Knjigovažnica
New Topic    New Poll    Add Reply

Page 1 2 3

<< Prev Topic |
Author
Comment
les paul
solo gitara
Posts: 1620
(17/1/04 19:10)
Reply

3buson
Quote:
tip je jedan od najsimpatičnijih, najduhovitijih i najpametnijih ljudi koje znam, no nažalost, knjige mu nisu takve. Dosadno je pridjev koji ih najbolje opisuje, mada zna imat duhovite momente
Veliko je pitanje je li Tribuson trebao tebi predavati kreativno pisanje ili je pak trebalo biti obratno, no nije moje da se petljam, nego da kažem koju o temi. Evo stoga odmah i prve ontopične rečenice :-)

Vrijedno sam pročitao sve Tribusonove krimiće o Nikoli Baniću, najprije policajcu, a potom i privatnom detektivu koji je u najkraćem balkanski klon Marlowea.

Potpuna sličnost ne bi bila nikakav problem – golema većina privatnih detektiva u krimićima ili je klon Marlowea ili je nasmrt dosadna – no gotovo je svaka nova epizoda s Banićem bila znatno lošija od prethodne, a svaka je bila samo recikliranje uvijek iste fabule, likova, situacija i dijaloga.

Posljednje objavljene (1998. g) Bijesne lisice nemaju samo katastrofalne dijaloge i priču predvidljivu poput jučerašnjih vijesti, već su na mnogo mjesta jeftin antihercegovački pamflet i žalostan primjer degutantnog uvlačenja ciljanoj publici.

Ne znam jesam li se više čudio piscu koji je imao hrabrosti potpisati takvu strahotu ili prezirao kritičare koji su potpisivali jaranski pozitivne kritike očajnom romanu nakrcanom golim šovinizmom.

Petnaestak godina ranije situacije je bila znatno drugačija. Zavirivanje, prvi Tribusonov roman o Baniću kritičari nisu ni primijetili, iako je (uz Ovce od gipsa J. Pavičića) riječ o najboljem domaćem krimiću svih vremena, istina, u vrlo kukavnoj konkurenciji.

Made in USA također iz osamdesetih gdje nema Banića, treba staviti na drugo mjesto ove liste i priznati kao dokaz da priča o Tribusonovoj duhovitosti nije puka urbana legenda.

Štoviše, Nikola Politeo glavni lik iz Made in USA, iako potpuni klišej, daleko je najkompletniji Tribusonov lik i mogao je bolje od Banića biti iskorišten u seriji krimića.

Ruski rulet iz 1982. godine rijetko se spominje, iako je riječ o sasvim dobrom, 500 stranica teškom romanu koji sam doduše, čitao prije petnaestak godina .

Je li ga tko čitao? Mislim, osim mene :-) Radnja je smještena u Zagreb prije Drugog svjetskog rata, kamo se iz emigracije vraća vrlo bogati i dosadnom mučeni Emauel Mohr, željan napraviti što više skandala u učmaloj malograđanskoj provinciji..

Ruski rulet započet Dylanovim stihom Every day of the year's like playin' Russian roulette, nazvan je u podnaslovu Bulevarski roman – ne znam što to točno znači, ali ovaj je sasvim zgodan, nepretenciozan i povremeno vrlo duhovit amalgam krimića, satire, politke, seksa i mnogo čega drugog što se rijetko nalazi u Tribusonovim novim djelima.

Usput, tri puta sam ga pokušavao vratiti u Gradsku knjižnicu i sva tri puta naletio na vrata zatvorena zbog renoviranja. Onda sam počeo čekati da me pozovu na vraćanje, ali do danas to nisu uradili :-)

Tribuson je dakle pisac koji se brzo istrošio, barem kad je riječ o krimićima. Ne znam što je tome razlog, ali prilično sam siguran da više neće doseći svoj zlatni spisateljski period iz sredine osamdesetih.

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4180
(18/1/04 22:12)
Reply

Ayn Rand
U topicu o političkim orijentacijama našlo se ime Ayn Rand, pa ne mogu odoljeti da ne napišem koju o njoj.

Ayn Rand
...bile su prve dvije riječi koje sam upisala u "searchi pesak" kućicu na Yahoou prije jako puno godina. Da, puno prije newsa, foruma i sličnog :) . Bila sam (i do neke mjere sam još i danas) potpuno očarana nekim idejama dotične gospođe, pročitanim u romanima Fountainhead, We the Living i iznad svega i prije svih - Atlas Shrugged, odakle i dolazi legendarno Aynino pitanje: Who is John Galt?

Nije riječ o dobrim romanima, pogotovo se to ne može reći za meni omiljen Atlas Shrugged. Romani se jedino i isključivo mogu svidjeti onima koji potpisuju Aynine filozofske i/ili političke ideje (ja se slažem uglavnom samo s filozofskima) jer su, s izuzetkom njihove prezentacije, napisani relativno loše. Priča postoji isključivo u službi ideologije, dijalozi su najčešće razmjena parola, a likovi su inkarnacija Randičinih pozitivnih i negativnih ideal-tipova.

Svejedno, meni se svidjelo i Ayn Rand mi je srcu mila. Dijelom zato što se slažem s nekim njenim idejama, a dijelom i zato što izuzetno volim, cijenim i aplaudiram jednoj njenoj karakteristici koja se proteže svime što je ikada napisala, fiction ili non-fiction - strast, entuzijazam, energičnost, idealizam, pa čak i ona riječ anatemizirana patetikom - zanos. To mi se jako, jako, jako sviđa kod nje. Žena je fakat the Living. Iako je sad mrtva :loon

U romanu Atlas Shrugged Ayn Rand priča o utopijskoj zajednici koju je formirao tajanstveni John Galt. Jednog po jednog, John Galt iz javnost i djelatnosti "povlači" ljude koje smatra "motorima pokretačima" ljudskoga društva, planirajući tako diverziju civilizacije koja ih ne poštuje i nastoji onemogućiti u djelovanju. U svojoj diverziji na kraju uspijeva, bez tih ljudi civilizacija doživljava kolaps i na njenim ruševinama ti "motori pokretači" počinju graditi novo društvo po svojim mjerilima, s novim praskozorjem nad kojim se poput sunca uzdiže - znak dolara. Ovu zadnju konstrukciju nisam sâma izmislila - takvu je napisala Rand.

Sličnu filozofiju Randova opisuje i u romanu Fountainhead, priči o mladom i kreativnom arhitektu s vrlo specifičnim zamislima o konstrukciji zgrada (i svemu ostalome). Njegove zamisli, iako fascinantne velikim, debeloguzim financijerima, ipak se na kraju ne poklapaju s njihovim užeglim shvaćanjima, te mu oduzimaju projekt i na njemu obavljaju određene preinake, kako bi se više svidio javnosti. Arhitekt, revoltiran takvim postupkom i uvjeren da na to ima pravo jer odgovornost je, budući da se radi o njegovom, individualnom djelu, isključivo njegova - uništava zgradu. Iz romana također potječe meni omiljena Randičina rečenica, replika iz arhitektova dijaloga s mladom ženom koja ga obožava i nastoji zavesti: Unlike you, young lady, I don't need public opinion poll to tell me what I think and like.

Inače, o romanu Fountainhead 1949. je snimljen film, već nekoliko puta prikazan na HTV-u. Možda ga se netko sjeća; arhitekta glumi Gary Cooper.

Da sad ne duljim s daljnjim prepričavanjima sadržaja romana Ayn Rand, jednostavno ću zaključiti da je jako volim, ali potpisujem samo dio njenih ideja. Onaj osobni, individualni. Jako mi se sviđa beskompromisni individualizam njenih likova, filozofija po kojoj jednostavno moraš preuzeti odgovornost za posljedice svojih djela, ma kakve ti bile namjere (ona je doista razvija ad absurdum i za to pobire moj najiskreniji aplauz, iako nikada, čak niti u idealnom slučaju, nisam upoznala osobu koja je to u stanju), a glavnu ideju Atlasa – da postoje ljudi koji su "motori pokretači" bez kojih mnoge stvari na svijetu (od najmanjih sitnica poput kuhinje u restoranu i razgovora, pa sve do najkrupnijih poput…štajaznam…transporta! :loon ) jednostavno više ne bi funkcionirale, da su ti ljudi u manjini i da su najčešće (tajno ili javno) prezreni od "premudrih" promatrača – i danas potpisujem bez ikakvog ostatka. Kao i ideju da bi jednostavno sve te ljude trebalo povući iz "svijeta" i "djelovanja" i pustiti svijet da jednostavno – propadne. Jedna od najboljih utopija koje sam pročitala.

Neke njene političke ideje, međutim, uopće ne potpisujem, počevši s potpunim odbijanjem društvene solidarnosti i odgovornosti za slabije, a iritantan mi je i njezin maccarthyjevski antikomunizam, zadrta evangelizacija američkog načina života (koji, onakav kakvim ga ona prikazuje, jednostavno ne postoji) i to patetično obožavanje teške industrije :loon . No, neke od tih "glitcheva" pripisujem vremenu u koje je živjela, pa i vrlo neugodnom iskustvu rane mladosti u tek osnovanom Sovjetskom Savezu.

Na sâmom početku bauljanja po Internetu, često sam pokušavala zapodjenuti rasprave o Ayn Rand, ali sam u tome naišla na hrpetinu problema, radi kojih sam uglavnom odustala od toga da se predstavljam kao obožavateljica.

Zvučat će glupo, ali nisu mi se svidjeli ljudi koji se furaju na Ayn Rand. Čitava jedna "kasta" ljudi ili "tipa ličnosti" koji su se po američkim grupama izjašnjavali kao njeni vatreni obožavatelji i više su nego često bili kratkofitiljni orgazmičari na svaku ideju superiornosti, moći i nadmoći, u svemu ostalome osim pljuvanju po "slabijima" nesposobni za bilo kakvu strast ili zanos, već samo za beskrajne galone žuči izbljuvane iz najčešće luzerske egzistencije koja zbog nečega vjeruje da je "nepravedno zanemarena".

Kasnije sam na sličan sindrom naišla i na nekim hrvatskim diskusijskim grupama - gomiletina "objektivnih" luzera voljela se pozivati na Randičin objektivizam i prosvijećeni egoizam u promoviranju tko-jebe-slabiće-nek-krepaju stava, zaboravljajući pritom Aynin "fine-print".

Iako je, dakako, zagovarala individualnu odgovornost za postupke, ideje i posljedice i iako je smatrala da jaki trebaju stajati "ispred" slabijih i onih "bez strasti" - nikada nije rekla da slabije treba gaziti i obezvrijediti. U svojoj ideji da svijet pokreću "motori" bila je jako svjesna kako svaki "motor" treba i "gorivo", te da je slabija većina itekako važna za funkcioniranje takvoga "stroja". Ono što je doista prezirala je pokušaj manipulacije "prezrivo anesteziranih" nad "strastveno aktivnima" ili onu, danas toliko čestu i popularnu foru - "Kak' ti TAKVA PIZDARIJA može biti TAKO VAŽNA?", uz posprdni osmijeh i naznaku kako je bilo kakva predanost nečemu što nije Smisao Života ili jebanje sa što većim brojem jedinki - luzerski interes.

Takva, prezirna i umišljena superiornost bila je upravo ono što je Ayn Rand mrzila i pripisivala je slabićima, a svijet se, nažalost, napunio onima koji su upravo takvi, a furaju se na njene ideale.

Ta činjenica, to jadno licemjerstvo slabića čija je jedina strast to što bi gazili slabiće (well...) - nimalo nije umanjila moje oduševljenje njenom osobnom filozofijom, ali me uglavnom spriječila da o njoj pišem litanije kakvu sam, eto, ovdje upravo nažvrljala :)

Mislim da nijedna Randičina knjiga nije prevedena na hrvatski, njezina se filozofija ne spominje ni u jednom ovdašnjem udžbeniku ili antologiji i zbog toga mi je strašno žao.

Samo još jedna trivia. Jedan od najpoznatijih velikih obožavatelja i postpisnika filozofije Ayn Rand bio je Steve Jobs, koji je njezino ime i lik u vrlo ranim danima Applea uzimao kao maskotu, a neke rečenice kao maksimu svoje kompanije. Jobs navodno i danas tvrdi da je sve u životu napravio vodeći se gotovo identičnim načelima kakva su opisana u filozofiji ove dame, a koliko je to dobro ili loše...well, prosudite sami :) Ja kažem - koliko god zajebo u provedbi i koliko god poludio u mesijanskom kompleksu, barem je bio dosljedan "randovskoj" strasti, entuzijazmu, energičnosti, a to je već osobina kakva ne samo u današnje vrijeme, nego oduvijek - u bilo čijem karakteru vrlo rijetko preživi dvadeset petu. Skona sam se iracionalno i emotivno prikloniti onim ljudima kod kojih se to ipak dogodi :cool , pa makar na kraju ispali i luzeri poput Jobsa.

Edited by: Cynicderella at: 18/1/04 22:36
Mr Discord
Posts: 3
(7/2/04 13:39)
Reply

Re
Skoro sam procitao na Guardian Talk-u, i sada sam pronasao (post jos stoji): "...Steve Jobs in that regard, who I met around the same time, and found one of the most obnoxious individuals I've ever met."

"barem je bio dosljedan "randovskoj" strasti, entuzijazmu, energičnosti, a to je već osobina kakva ne samo u današnje vrijeme, nego oduvijek - u bilo čijem karakteru vrlo rijetko preživi dvadeset petu."

Ah, sta ja znam...zar to nije bio jedan razlog fascinantnosti fasizma.

Sorry :angel

Od Ayn Rand sam citao samo jedan clanak koji ocrnjuje ekoloski pokret. Stekao sam utisak da je njeno razmisljanje blisko post-modernistima.

Edited by: Mr Discord at: 7/2/04 13:41
Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4231
(10/2/04 6:05)
Reply

Escajg za teletinu ili KURAC-PALAC
Pročitala sam negdje jedan duhovit tekst u kojem autor kaže kako je ženska solidarnost najmisterioznija sila u univerzumu. Dodao je nešto o tome kako im se možeš posvađat s bratom, ubit mamu, varat ih, ne platit im cugu i polomit im obje noge :hehe , ali ne zajebaji im se s frendicama i negativnom karakterizacijom istih jer ćeš onda dobit svoje.

Nisam sigurna bih li tako opisala žensku solidarnost, ali trud ide negdje u tom smjeru, mada mi se rezultanta čini nešto općenitijom. U specifičnom slučaju konkretnih frendica, najmisterioznija sila u univerzumu će kad-tad zakazati, a uzrok će najčešće biti želja za sviđanjem nekom muškarcu. Tako da nijedna od nas u konkretnom slučaju nije baš dosljedna toj sili i smjeru. No, kad je o principu i imaginarnoj frendici riječ, I'm all for it! :zivjeli

Kad sam na VBZ-ovom sajtu, još uvijek u fazi komisijskog biranja najboljeg prijavljenog romana, pročitala ulomke iz pet "uže probranih", odmah sam zapazila jedan, potpisan šifrom koje se ne sjećam i naslovom Kurac-palac. Bilo je još zgodnih ulomaka, priznajem - spomenula bih i onaj pod naslovom koji mi je prvi privukao pozornost - Wonderland - ali ženska solidarnost prema imaginarnoj frendici ipak me potakla na navijačke sentimente prema KP. Istina, nisam mogla biti sto posto ziher da se radi o ženi. Još mi je manje padalo na pamet da upravo čitam najnoviji uradak mlade spisateljice Jelene Marković s čijih sam se nekoliko zgodnih priča već ranije upoznala. No, nedugo zatim, Kurac palac je postao Escajg za teletinu, našao se u svim knjižarama i otklonio moja neznanja i dvojbe. Da, napisala ga je žena i - vidi vraga - to je mlada Markovićeva! :hehe

VBZ je nagradu na kraju podijelio između JM i Marinka Koščeca. Ne znam znači li to da je oboma dodijelio sto tisuća kuna ili je (što je daleko veći lejm, pa tipujem da je i istina) svakome udijelio pola cifre, ali svakako mi je drago zbog Jelene. Veoma sam brzo nakon inauguracije pohitala kupiti njezinu knjigu, te sam je ovih dana i pročitala.

Ne znam bih li Escajg za teletinu nazvala romanom. Riječ je o fragmentiranim, (kvazi ili stvarno, ne znam) autobiografskim anegdotama, vrlo često vezanim uz seks. Ili psovke :) . Jest da se takvim pristupom Markovićeva povezala s onim trendom koji govori da žensko pismo mora biti erotizirano e da bi ga muškarci uopće poželjeli čitati i jest da je također malo zaplivala vodama koje vrve obožavanjem prostih riječi kao magneta javne pozornosti, ali barem pritom nije zvučala kao kolumnistica Cosmpolitana ili Nacionala na vrlo, vrlo loš dan (svaka aluzija na stvarne kolumnistice C.-a ili N.-a je...prisutna! :evil ). I, još važnije, nije zvučala kao frendica koja nas izdaje zato što se želi svidjeti nekom Y-kromosomu. Žena je talentirana, duhovita, inteligentna i šarmantna, pa se njezini zapisi čitaju lako, pitko i sa simpatijama. Čak su me nekoliko puta i nasmijali.

Evo i jednog od duhovitijih ulomaka (našla ga na Kliku, pa pejstam) :

Reč 'kurac' čula sam prvi put 1982. godine... Naravno da sam kapirala da za takve reči ne treba pitati glasno za značenje. Još više mi je bilo nejasno. Piša je piša. Može biti muška, može biti ženska. Kakav sad to kurac?! To je mnogo više ličilo na neki deo za veš mašinu, deo šoferšajbne, faktor vremenske prognoze, bilo šta, nešto tamo čudno i konkretno. Ali muška piša, ehe hej, pa nisam ja od jučer.

Reč 'jebiga' čula sam prvi put davne 1979. godine... Reč mi se mnogo svidela. Nije bilo sumnje da se radi o jednoj reči ženskog roda, nekoj čudnoj špici koja označava baksuzluk, nemoć, loše okolnosti, zle slutnje. Znači, kad pođe po lošem - došla je 'Jebiga'... Čarolija je prestala kada me je mama jednom čula. Prala je sudove, iznenađeno se okrenula prema hodniku i rekla:
- Što se psuješ, da li znaš šta to znači... 'jebiga' je psovka.
Kada je mama to izgovorila, vidno razdvojivši reči, ja sam odjednom osetila strašno razočaranje.
Kao da mi je neko ukrao reč.
Moju lepu Jebigu.

Reč 'orgazam' prvi put sam čula 1981. ili 1982. godine, nisam sigurna... Sećam se da je jedno pismo počinjalo kako gospođa ima problema u seksu. Naime, njen problem se sastojao u tome da kada doživi orgazam počne da vrišti i padne sa kreveta. To vrištanje traje bar čitav minut, a kada padne s kreveta ne može da se pomeri barem deset minuta. Njen partner tada ne zna što da radi i zbunjen je... Razmišljala sam šta ću da radim ako mi se taj orgazam desi u prodavnici. Kupujem kroasane i jogurt, pa onda čokoladnu bananu na drugom pultu prodavnice, pa počnem da vrištim i padnem na pod, bez ikakve mogućnosti pomeranja...?


Što sa zamjerkama?
Ima ih, naravno. Negdje sam pročitala da joj je kritičar zamjerio trivijalnost. Ne znam. Da, slažem se da Markovićkina knjižica zacijelo neće biti nešto što ćemo pročitati i pamtiti do treće dobi, kolege u staračkom domu ili unuke na poslovičnom koljenu daveći mudrim citatima iz njezine proze, no hu d fak kerz?

Netko drugi je napisao da Escajg puno više opisuje autoricu nego što priča priču. I to je istina. Istina je i da takvim pristupom književnosti, gdje se autor ograničava samo na prikaz sebe kao intrigantne osobe s puno duha i stila, nema predug dah ili bilo kakvo značenje, no ja i dalje ne vidim ozbiljnu zamjerku. OK, nije Atlantida ili Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali je čitljivo i mimo filinga: "Ja bih ovu ženu voljela upoznati". Više vuče na: "Ja bih htjela pročitati još s tipkovnice ove žene".

Najčešći prigovor, s kojim se nažalost moram složiti je: O čemu ona zapravo piše? OK, tu smo. Nemam pojma. O svačemu. Zlobnik bi mogao reći i ni o čemu. Zato je i definicija ovoga djela kao romana prilično upitna. Nema tu neke priče, fabule, zapleta, raspleta, likova...da, autorica je doista jedini pravi lik o kojemu stječemo dojam. Ako, naravno, izuzmemo njene dojmove o "tipovima" kao što su filmski režiseri, seksualni manijaci itsl.

Priznat ću. Dok sam je čitala, pomislila sam: O, jebateled, ženo, ja bih da ti pišeš na FORUMU :lol :lol :lol . Blesava ideja, znam i još blesaviji poriv - nekoga tko se afirmirao u pravoj književnosti poželjeti "povući" u vode neplaćenog internetskog laprdanja samo zato da bi meni bio gušt. Ali, da. Možda to dobro opisuje njezinu knjižicu. Dobro se uklapa u ono što bih ja voljela da je internet-posting žanr.

A budući da ja volim internet i svoj koncept posting-žanra, volim i ovu knjigu. Nije neki argument za književnu kritiku, ali negdje iz tog razloga, Jelena Marković od sad pa na dalje spada u onu grupu "imaginarne frendice" na koju bi se, barem u principijelnom kontekstu, odnosila ona definicija ženske solidarnosti duhovitog promatrača s početka posta.

Preporučam čitanje.
Evo i intervjua koji je Jelena Marković dala "Kliku". Čak je i zgodna, mada to doista nije važno ni za što. No, što ne bi bila zgodna? :loon

les paul
solo gitara
Posts: 1662
(22/2/04 16:30)
Reply

Douglas Coupland, Microkmetovi
Iako objavljeni prije zamalo deset godina Microkmetovi su i danas kultni roman svakog kompjutorskog geeka.

Nakvo čudo; nakrcani mnoštvom fakata i referenci na pop-kulturu zadnji tridesetak godina, a usto napisani u formi dnevnika, lako mogu biti zamijenjena za autentičnu dokumentarnu prozu

Priča počinje u Redmondu, gdje Daniel Underwood radi kao debugger u Microsoftu. Živi zajedno s još pet nisko rangiranih Gatesovih programera, radni mu dan traje osamnaest sati, hrani se smećem, ima slabu plaću i tek nešto veću perspektivu..

Muči ga nesanica, nedostatak života i stalne veze, te osjećaj da nije ništa više od feudalčevog kmeta. Relaksira se pišći povremeno u datoteku Posvijest riječi koje mu prve padnu na pamet.

Jedan od Danovih sustanara otići će na poslovni sastanak u Kaliforniju i tamo ostati pokrećući novu softversku tvrtku. Pozvat će zatim društvo iz zajedničke kuće da mu se pridruže, a ponuda će uz jedan izuzetak biti prihvaćena.

Škvadra seli u Palo Alto gdje će opet raditi osamnaest sati, uz još manju plaću, znatno veću perspektivu i jednako veliku šansu potpune propasti.

Coupland je sjajan pisac, izvrsno karakteriziranih likova i još boljih dijaloga. Oslobođen želje za moraliziranjem i nuđenjem rješenja, pametan, provokativan i zabavan, nesposoban bilo šta shvatiti skroz ozbiljno, napisao je britku satiru o generaciji fanatičnih i hiper inteligentnih mladih programera čiji su dokazi o postojanju svedeni na email adresu i koji grozničavu tragaju identitetom i smislom. Sve preporuke.

Pitao sam Karlu je li ona odrasla igrajući se barbikama i odgovorila je (ne dižući pogled s tipkovnice) "Stvarno mi je neugodno ovo priznati. Ne samo da sam se igrala barbikama, već sam se igrala do prilično kasno u životu – do osmog razreda"

Nakon toga je pogledala prema meni, očekujući da ću je prekoriti. Moram priznati da me je iznenadila i mislim da mi se to vidjelo na licu. Ponovo je počela tipkati i nastavila govoriti dok su joj prsti udarali po tipkovnici.

"Ali prije nego pomisliš da sam izgubljen slučaj, trebao bi znati kako sam ja svojim barbikama podijelila zadatke kojima se čovjek može diviti. Rastavila sam bratov Hot Wheels i napravila tvornicu za sastavljanje Toyota za barbike. Sve moje barbike bile su odjevene u bijele kute i stajale su iza računala i stvarale radna mjesta za velik broj Amerikanaca koji bi da nije bilo njih, bili nezaposleni.

Zastala je i podigla pogled s tipkovnice. "Isuse, uopće nije čudno što su moji roditelji odbijali vjerovati da sam inteligentna".

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4292
(23/2/04 8:14)
Reply

Brick Lane
Pridružujem se klubu fanova Douglasa Couplanda, super je :cool

Inače, pročitala sam knjigu Brick Lane britanske spisateljice Monice Ali. Knjiga nije loša, ali me nakon sve pompe koja se digla oko nje, Bookerove nagrade i činjenice da je to autorici prvijenac - malkice razočarala. Govori o mladoj Bangladešanki koja se uda za nekog starijeg tipa (ugovoreni brak) i s njim dolazi u London, iako ne zna engleski, nema pojma što može očekivati od Engleske (i Zapada) i svašta nešto. Ondje upoznaje sve i svašta, ima ljubavnika militantnog muslića (pripada organizaciji bengalskih tigrova), neku otkačenu frendicu, dopisuje se sa sestrom u Bangladešu, jedno dijete joj umire i tak.

Knjiga je OK, pogotovo ako se uzme u obzir da je prvijenac, ali nije mi ni dovoljno dobra ni dovoljno loša da bih o njoj napisala nešto više. Izgleda da je trenutno u Engleskoj jako popularno pisati romane o doseljenicima iz "indijskog" dijela Azije i izgleda da je glavna zajednička karakteristika tih knjiga to što jako zanimljivo počinju, imaju jako puno stranica i negdje se malo izgube i postanu dosadnjikave. U tom smislu, posve je svejedno hoćete li čitati ovu knjigu ili "Bijele zube" Zadie Smith.

Jako je blesavo, ali čitavo vrijeme sam pomalo razmišljala o tome kako sam za zadnjeg posjeta Londonu upravo u Brick Laneu bila u pakistanskom restoranu od kojeg me onda čitav sljedeći dan boljela glava i trbuh. Ne znam jesam li zbog toga imala predrasudu prema knjizi sličnoga naziva, ali oborila me nije.

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4320
(27/2/04 1:40)
Reply

Zaglupljujuća dosada i nasumični činovi nasilja
J. G. Ballard je odličan britanski pisac. Pročitala sam nekoliko njegovih knjiga i oduševile su me, a široj je publici poznat zbog ekranizacija romana Carstvo sunca i Sudar.

Inače još preporučam roman Concrete Island i njegovu veliku zbirku sa svim pričama koje je ikada objavio. Fenomenalne su.

U novom broju "Zareza" našla sam tekst napisan povodom izdavanja najnovije Ballardove knjige, Millenium People. Momentalno su mi narasle zazubice. Jedva čekam da je se dokopam, a u međuvremenu ću prekucati komentar iz "Zareza". Tekst je podugačak, napisao ga je Zulfikar Abbany za australski časopis The Age. Prijevod: Mario Marković.



Prilično je teško ovih dana navesti ljude da isprave kičme. Svi smo tako…anestezirani.

Može se on smijati govoreći to, ali tvrdnja je veoma ozbiljna za 73-godišnjeg britanskog autora, J. G. (Jamesa Grahama) Ballarda. Od njegova ulaska u svijet fikcije, posebno znanstvene fantastike kasnih pedesetih, Ballard je mnoge kičme naveo da se usprave.

Izdavanje njegova posljednjeg romana, Millenium People možda nije uzrokovalo uspravljanje kičmi, ali je svakako natjeralo urednike ljevičarskog londonskog tjednika The New Statesmen da sjednu uspravno i počnu zapisivati bilješke. Na naslovnici nedavnog izdanja toga časopisa piše: Uskoro – novi siromasi. Ispod naslova nalazi se slika dobrostojećih srednjostaleških žena koje dijele stol (ali ne i svoje vino) s četvoricom muškaraca iz radničke klase. Ta je slika, iako je oglašavala članak o tzv. dugu prvog svijeta, dugo ostala u Ballardovu sjećanju: srednja klasa je novi proletarijat.

Sveučilišna diploma je poput diplome iz origamija

Mnogo je nezadovoljstava među pripadnicima današnje srednje klase u Engleskoj – liječnicima, odvjetnicima, srednjem managementu, javnim djelatnicima, akademicima, učiteljima – zbog tvrdnji da njihove plaće nisu išle ukorak s inflacijom i da plaćaju previše poreza. Izgubili su mnogo od statusa koji su nekad imali, izgubili su sigurnost zaposlenja i neka od temeljnih uvjerenja koja su oduvijek održavala srednju klasu: osjećaj građanske odgovornosti, važnost obrazovanja. Na obrazovanje se sve više gleda kao na neku vrstu prevare koja zavodi srednju klasu, navodeći je na pomisao kako njeni pripadnici školovanjem stječu nekakva naročita umijeća. Obrazovanje ne jamči ništa. Sveučilišna diploma je poput diplome iz origamija. I otprilike podjednako korisna.

Ballard gleda te stvari iz prve ruke. Navodno njegove kćeri rade samo kako bi mogle platiti dadilju koja im omogućava da mogu odlaziti na posao.

Kad skupite pripadnike srenje klase, kaže Ballard, njihovim razgovorom dominira pronalaženje prikladnih škola i razmišljanje o privatnoj zdravstvenoj njezi ili kupnji kuće. Ili o tome kako moraju plaćati parkiranje ispred vlastitih domova. Dakle, postoji to ogromno nezadovoljstvo koje bi se moglo izraziti građanskim nemirima. To bi se moglo dogoditi. Srednja klasa je teglenica i sidro društva. Kad jednom odbace svoju svijest o građanskoj odgovornosti, sve će se srušiti, doslovno. Ni voda više neće izlaziti iz slavina.

Prije šest godina Ballard je napisao kako je klasni sustav ono što čuva Englesku od revolucije. Nešto se u međuvremenu zasigurno promijenilo. Danas on govori: Mislim da se klasni sustav počeo raspadati. Živimo u vremenu velikih promjena. Sudionici velikog spektra prosvjedničkih pokreta kojima svjedočimo su milenijski ljudi, jer na svojim ramenima nose teret protesta. Oni su svjesni da je nešto dubinski loše i da nešto treba napraviti u vezi s time.

Revolucionari-buržuji

Millenium People je možda, nakon Ballardovih posljednjih dvaju romana, Kokainskih noći i Super-Cannesa, nehotično postao treći dio trilogija o perverznim ubojstvima. Pripovjedač David Markham nabasa na skupinu revolucionara-buržuja, stanovnika gradskog stambenog bloka Chelsea Marina. Markham, industrijskog psihologa, uspijevaju zavesti puknuti, psihopatski članovi te skupine za koje vjeruje da će ga odvesti do ljudi odgovornih za eksploziju bombe na aerodromu Heathrow, u kojoj je ubijena njegova prva supruga.

Jedan od vođa grupe, predavačica na filmskim studijama Kay Churchill, suspendirana zbog ohrabrivanja svojih studenata da snimaju pornografske filmove, odvodi Markhama u srednjostalešku utvrdu Twickenham u predgrađu Londona. Tamo Markham prati Kay kako pita stanovnike što misle o kupnji blata u spreju ili o seksualnom činu s psom. Od te relativno bezopasne šale, militanti iz Chelsea marine prelaze na opasnije napade na Tate Gallery i National Film Theatre u Londonu – dvije mete za koje tvrde da su trgovačka središta kulturnih deluzija.

Ballard gotovo četrdeset godina živi u jednoj drugoj londonskoj srednjostaleškoj utvrdi, Sheppertonu. Njegova se kuća ističe od ostalih – zato jer je jedina kojoj bi trebalo obnoviti fasadu. Prednji je vrt neodržavan, a guma na njegovu srebrnom "Fordu Granadi" probušena. Dobijete osjećaj da bi, kad bi Kay Churchill svratila ovamo, Ballard bio jedini stanovnik Sheppertona koji bi je pozvao na čaj ili čašu viskija.

Shepperton možda Ballardu ne pruža jedno od čudnijih gledišta na svijet, ali je savršen kao mjesto na kojem će on izgovarati najnezamislivije stvari. Richard Gould, pokretač revolta u Chelsea Marini i prognani pedijatar, priklonjen je radikalnijem pristupu: što besmislenija meta, to bolja.

Besmisleni ispadi, kaže Ballard privlače više pažnje i više uznemiravaju ljude. Ako ste protiv globalizacije, nećete postići mnogo granatiranjem upravnih zgrada Shella ili Nestlea. Više ćete uznemiriti ljude dizanjem u zrak dućana u Oxfamu jer onda ljudi neće razumijeti motiv.

Rezervoar ljudske psihopatologije

No, ideja seže dublje od toga. Postoji kratak, ali značajan trenutak u kojem Markhama seksualno privuče nasilje oko njega. Ballard se odavno suprotstavlja konceptima prihvatljiva seksualnog ponašanja (pročitajte samo njegov roman Sudar), kako ga propisuju osobe koje odgovaraju na pisma čitatelja po časopisima i psiholozi-savjetnici na televiziji. Ali, mnogo više od toga, Ballard na umu ima daleko zločestiji fenomen, ono što naziva nenapipanim rezervoarom ljudske psihopatologije.

Očajni ljudi – a pripadnici srednjeg staleža danas su očajni ili će to uskoro postati – posežu za očajničkim mjerama, a umu određene vrste očajničke mjere privlačne su same po sebi. Možda seks, ili tako trebalo biti – što je moguće – pokreće nasilnička crta koja je definitivno dio naše prirode.

Te posljednje tri knjige analiziraju ljudsku psihopatologiju koju sve civlizacijske sile koje čina naš život vrlo pomno pokušavaju ograditi. Taj rezervoar može se učiniti sve privlačnijim mnogim različitim stranama, od političkih stranaka, preko poslovnih subjekata i vjerskih grupa, do kriminalaca i filozofa. Mislim, to se kroz povijest dogodilo već mnogo puta. Posljednji put, naravno, s njemačkom nacističkom strankom, koja je otvoreno dodirivala psihopatske žice u ljudskoj prirodi kako bi stvorila golemu sadističku ideologiju.

Drugi svjetski rat ostavio je velikog traga na Ballardu. Jim Ballard je rođen u Šangaju, te su nakon napada na Pearl Harbour on i njegova obitelj bili zatočeni u zatvoreničkom logoru za civile. To je iskustvo činilo temelj njegova autobiografskog romana Carstvo sunca.

Prema nekim tumačenjima, zbog mračnog razdoblja zatvoreništva u djetinjstvu, Ballard nastavlja u svojim djelima prikazivati distopije – visokokontrolirane, zatvorene zajednice čiji stanovnici podivljaju usprkos svojoj volji.

U potpuno trezvenom društvu, ludilo je jedina sloboda i što smo civiliziraniji i više vođeni razumom, to u nama raste sve veća nesvjesna potreba za nekom vrstom iracionalnog gubitka kontrole. Ali oci Prosvjetiteljstva to nikada nisu prihvatili, kaže Ballard u suglasju filozofom Johnom Greyom, čiju novu knjigu Straw Dogs jako cijeni.

Prosvjetiteljski pogled na čovječanstvo čisti je mit. Vodi nas u zaključak da smo većinu vremena trezvena i racionalna bića, što nismo.

Ballard ovih dana nastoji ne čitati mnogo fikcije. Ipak, kaže da je britanski romanopisac Will Self fenomenalan lik i još uvijek autora knjige Goli ručak, Williama Burroughsa drži najvažnijim autorom engleskog govornog područja poslije rata.

Sasvim je moguće da slikari, romanopisci, skladatelji budu veoma loše i problematične osobe i da istodobno stvaraju sjajna umjetnička djela. Wagner je bio takav. T. S. Elliot je bio rasist, i to na jedan prilično zloban i gadan način. Burroughs je imao mnogo prilično psihopatskih ideja – poznavao sam ga. Briljantan pisac. Ali, znate, moralni degenerik u mnogim pogledima.

Nedobrodošli duhovi, naši dvojnici

Kada se 1946. godine s obitelji vratio u Englesku, Ballarda je interes za psihologiju odveo prema medicini koju je studirao u Cambridgeu dvije godine. Rekao je kako bi, da nije postao pisac, vjerojatno postao jedan od moralnih degenerika o kojima piše. Ali koji? David Markham ili Richard Gould?

Tko zna? Čovjek lebdi negdje između. Zato jer sam oduvijek pokušavao biti iskren govoreći o nesvjesnim impulsima koji su vodili moju fikciju. Stoga sam u Sudaru, koji je u nekim dijelovima otvoreno psihopatski roman, samoga sebe uveo kao pripovjedača, pod vlastitim imenom. Želio sam otkriti i položiti na stol sve svoje karte, ne skrivajući se iza nekog izmišljenog imena. U svima nama postoje kontradikcije, ponekad prilično nedobrodošli duhovi, naši dvojnici.

Ballard govori o umirovljenju, ali pomisao da bi jedan od najvažnijih suvremenih autora mogao jednostavno prestati pisati daleko je apsurdnija nego što se čini bilo koji od njegovih romana. A ipak, kad kaže kako vidi planet koji se suočava s budućnošću zaglupljujuće dosade, prekinute nasumičnim činovima nasilja, gotovo da možete vidjeti one kičme kako se ispravljaju.

Čemu Ballard dodaje: Dobro! Tko? Poslat ću im besplatne primjerke knjige!

les paul
solo gitara
Posts: 1669
(27/2/04 17:53)
Reply

Paul Auster, Knjiga iluzija
Auster je nekoliko notornih klišeja pokupljenih uglavnom iz krimića majstorski iskoristio kao temelj za otkačenu i žanrovski neodredivu priču.

Osnovna je fabula vrlo jednostavna - poslije obiteljske tragedije pisac i profesor književnosti David Zimmer mjesecima se opija i traži optimalan način samoubojstva, gledajući u međuvremenu televiziju i ne izlazeći iz kuće.

Buljeći jedne večeri u dokumentarac o komičarima s kraja ere nijemog filma, iznenada će se nasmijati gegu gotovo nepoznatog Hectora Manna i zatim poželjeti vidjeti svih dvanaest filmova komičara koji je misteriozno nestao 1928. godine i više nikad nije viđen.

Panično se boji leta avionom, no ipak nakljukan Xanaxom leti do New Yorka, Los Angelesa i Londona, te obilazi arhive i temeljito upoznaje Mannovo zaboravljeno djelo. Filmovi mu se toliko dopadnu da odlučuje napisati knjigu o čovjeku koji je na nekoliko sekundi uspio prekinuti njegovu beznadno duboku depresiju.

Pišući knjigu i istražujući kontroverznu biografiju starog režisera, profesor Zimmer ujedno nastoji pronaći odgovor na pitanje što da učini s posve uništenim vlastitim životom.

Kad knjiga konačno bude napisana, a preostali komadići života teškom mukom sastavljeni, Zimmer će dobiti čudno pismo u kojem se sugerira da je Mann još uvijek živ i da želi upoznati autora svoje biografije.

Ne bi bilo uputno nastaviti s prepričavanjem fabule - iako je tek okvir za ispitivanje odnosa iluzije i stvarnosti, te smisla ukupne egzistencije, gotovo je hipnotički zanimljiva.

Čitao sam u zadnje vrijeme dosta pisaca, Philipa Dicka primjerice, koji su pisali brzinom uragana, nikad se ne osvrćući na već napisano, ne mareći previše što krajnji rezultat nije niti može biti drugačiji od kaosa. Auster piše sasvim drugačije - izuzetan je stilist koji rečenicu označava konačnom tek kad je siguran da je ne može bolje napisati. Knjiga iluzija stoga donosi vrhunsko čitalačko zadovoljstvo i zaslužuje ovacije i žestoke preporuke .

Quote:
Davida Lodgea obožavam
Osnujmo onda Lodge fan klub, jer je Razmjena jedan od najduhovitijih romana koje sam ikad pročitao. Nisam je mogao ispustiti iz ruke, pa me koštala neprospavane noći, ali isplatilo se. Razmjena rula!

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4328
(28/2/04 14:27)
Reply

Jurica Pavičić, "Ovce od gipsa"
Ne da mi se pisat cijeli osvrt, to (jedva sam dočekala da se pohvalim) po najnovijem radim za pare :hehe , ali ću reći sljedeće. Jurica Pavičić mi ide nenadjebivo na živce, mrzim njegove članke u novinama i očajni mi je antipatičan. Međutim, roman Ovce od gipsa, koji sam pročitala samo, isključivo i jedino zbog cijele fame oko Brešanovog filma, sjajan je i preporučam ga svakome. Bit će da je istina ono što Ballard kaže o "kretenima koji su odlični umjetnici".

Inače, LP, moram staviti još jedan :cool nakon tvojeg posta. Paul Auster jedan je od najboljih živućih američkih pisaca, barem po mom mišljenju. Istina, nisam imala pojma tko je sve dok nije potpisao scenarij za Dim, ali nikad nije kasno za otkriće takvih genijalaca.

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4352
(6/3/04 13:31)
Reply

Trećićanski
Osmi povjerenik Renata Baretića je zanimljiva knjiga o Purgeru koji dolazi na izmišljeni dalmatinski otok Trećić kako bi ondje, nakon neuspjelih pokušaja sedam prijašnjih povjerenika, organizirao izbore i uspostavio lokalnu vlast. Tamo susreće svakojake čudake kojima ne pada na pamet dopustiti išta slično, svađa se i šegači s njima, upada u razne blesave situacije, mora učiti novi jezik (trećićanski dijalekt) i na kraju i sâm postaje trećićanski čudak. "Život na sjeveru" i dr. Fleischman na hrvatski način. Svidjelo mi se i pročitala sam u jednom dahu, mada na momente gnjavi. Jezične izmišljotine su mi bolje (ajd, barem smješnije :) ) od većine drugih koje sam ikada susrela u književnosti. Ovo je knjiga koju neću proslijediti dalje, nego mi ostaje na polici. :cool

Evo što je o romanu napisao Boris Dežulović. Pejstam jer nemam što dodati - to je to :

U dvije rečenice: obrazovani, samouvjereni i organizirani Zagrepčanin u ranim tridesetim - dijete Dubrave i urbani kiborg što suvereno vlada svojim životom omeđenim političkim spletkama i rutinskom vezom, a sa stvarnošću komunicira e-mailom i SMS-om - postaje žrtvom namještaljke i završava na najudaljenijem hrvatskom otoku, izvan domašaja Jadrolinije, Elektroprivrede, Telekoma, splitske nadbiskupije i hrvatskog državnog suvereniteta, među urođenicima čiji nevjerojatni cokavsko-australski (da, australski, ne istarski) dijalekt ne razumije ni jedne jedine riječi.

U početku odlučan u politbirokratskoj nemogućoj misiji, naš junak svakim danom upada sve dublje u crljenicu svog alcatraza, svađa se, druži i prijateljuje s mještanima, gomilom neuračunljivih starih luđaka, savladava jezične i kulturološke barijere, da bi naposljetku, poput legendarnog dr. Livingstonea, upoznavajući otok upoznao i samoga sebe, ništa manjeg čudaka od bilo kojeg drugog otočanina.

Je li to kraj? Nije: nekoliko godina kasnije naš junak isplovljava na gajetoni Adelini (gajetona, vrsta broda, nešto između... no, zuoc jo to vami esplenjon?), nasred pučine gasi motor, otvara svoj laptop i piše memoare pod naslovom Osmi povjerenik. Tu, na pola puta između kopna i vlastitog života - najbliže što otoku može prići signal mobilne telefonije - on rukopis svog romana e-mailom šalje uredniku i vraća se na svoj otok.

Da, gospodo, ako je vas na kopnu Renato Baretić i mogao zajebati, nas otočane nije: Osmi povjerenik je zapravo sjevernjački urnebesno tužna i južnjački beznadno smiješna autobiografska proza, priča o osmom povjereniku Baretiću, ovdje kod nas poznatijem kao Rijenatu Barijetitju Buarniju, koji je prije nekoliko godina među dalmatinske urođenike stigao sa svojim vlaškovuličanskim i kavkazvečkanskim forama, donijevši u našu konobu, u daleki, odsječeni Split, na stol sa slanim srdelama, friganim gavunima i dolče garbom - zagrebačku puricu (da, vjerovali ili ne, i to z mlincima), zagrebačko kuiš, ono i zagrebačko pivo.

Bit će to slatka, mala osveta osmog povjerenika: kad taj zagrebački dotepenac nekoliko godina kasnije bude pisao roman o nekakvom povjereniku Vlade Republike Hrvatske koji stiže na izmišljeni pučinski otok Trećić, njegov će sjebani purger možda i naučiti tu sumanutu aboridžinsku cokavicu, naučit će voziti gajetonu i musti kozu, naučit će čak i jesti riblje glave, okej, ali zauzvrat će, isukarsta mi, svi ti ludi urođenici umjesto tradicionalnog crnog vina piti - pivo.
Vengo coj! Prosim lepo.


Na Iskonu ima nekoliko ulomaka iz knjige, pa evo linka na prvi:

Ulomak iz "Osmog povjerenika"

Edited by: Cynicderella at: 6/3/04 13:35
Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4366
(9/3/04 23:53)
Reply

Amelie Nothomb
Već sam spominjala Nothombicu na ovom forumu; otkrila sam je otprilike u isto vrijeme kad i Murakamija, pa nisam toliko zajunila po hvalospjevima njojzi jer mi se Džapanezer više dopao. No, vidim sada u ovoj nekoj kulturnjačkoj emisiji da preporučuju Kozmetiku neprijatelja, odličan roman napisan gotovo potpuno u formi dijaloga, gdje se neki tip na aerodromu kao iz čiste dosade ispovijeda svome suputniku, nevoljkom za slušanje slučajnonamjerničkih laprdanja. Međutim, ovaj je slučajni namjernik drukčiji od svih ostalih...naime, on je ubojica i silovatelj, a njegov će sugovornik to saznati htio-ne htio. Jako zgodan roman koji sam pročitala prije neko vrijeme, ali nisam ništa pisala o njemu ovdje, tko zna zašto. Pročitajte, možete čak i kupit - baš gledam na Superknjižari da košta samo pedeset kuna...

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4430
(22/3/04 9:25)
Reply

Automatska Alisa
Potaknuta brojnim preporukama koje su apelirale na moju zaljubljenost u slavan Carrollov original, konačno sam krenula čitati Automated Alice Jeffa Noona.

Knjiga mi se svidjela, ali ni blizu onoliko koliko su to najavljivali oni što su me nutkali da je "konačno već jednom" pročitam. Kao što, vidim, govore mnogi čitatelji na Amazonu, Noon je briljantno isfurao Carrollov stil s igrama riječi i duhovitostima u jeziku, no priča mu jednostavno nije jača strana.

Za razliku od Carrollove Alise, Noonova ne putuje niz zečevu rupu niti kroz ogledalo, već kroz sat, a s druge strane sata stiže u Manchester budućnosti (Noonu je to 1998. :) ), gdje su ljudi poluroboti, kompjuteri na termitski pogon pokreću svijet, a naša glavna junakinja nađe se u središtu prilično zbunjujućih ubojstava...

Alisa, Alica ili Alice, kako god je željeli nazvati, oduvijek me intrigirala i oduvijek sam voljela priče koje je vode u raznorazne paralelne svijetove, pa je tako i s ovom pričom. No, dok je kod Carrolla doista bila riječ o zaigranoj ideji genijalnoga uma, kod Noona se ta ista ideja već čini pomalo istrošenom i knjigu nisam doživjela onako kako je se predstavlja - kao moderni nastavak. Doživjela sam je kao remake, s ponekad nasilnim učitavanjem značenja "moderne tehnologije" u otprije jasna i na tu istu tehnologiju sasvim fino primjenjiva značenja.

Knjigu preporučam svim drugim fanovima Lewisa Carrolla, njegovih ideja i osebujnog jezičnog stila, ali ako vam Carroll i Alisa nisu značili ništa doli Disneyevog crtića, ova će vas knjiga ugnjaviti. Mene skoro je.

BTW, rekoše mi da postoji srpski prijevod (Automatska Alisa). Za hrvatski ne znam.

An incinerator is a writer's best friend.
Thornton Wilder

lare FORZA FIUME
BEPPA JOSEPH
Posts: 345
(24/3/04 19:52)
Reply

Re: Automatska digresija
Čitam Esterhazyjevu "Hrabalovu knijgu" i još uvijek čekam trenutak kada ću se generalno oduševit njegovom duhovitošću slizanom sa odličnom stiloformom.
:mrgudsedmi
Nemam pojma zašto sam toliko zabrijala apriori (mislim zbog Perišićevog osvrta u Globusu, i jedne fenomenalno duhovite rečenice istisnute iz knjige), i sada se hvatam kako lavinjam kroz prvih desetak stranica kao slijepac kroz nakrcani tramvaj.
Moram priznat da mi ga je mrvu teško slijedit, no svako- toliko izađem na kakvu malu "čistinu" :) u tekstu pa me to potjera nadobudnu dalje.
Možda kenjavim, pa tek sam na početku.:dabirecrekel
Opet, pročitala sam mu knjigu "pričica" kratkog naslova "Žena" i sve što imam od toga je zaključak da se bolje snalazim u asocijativnim tokovima ako su ženskog pera djelo.
Sad mi se čini da možda i nije bio slučajan taj moj dojam.

Možda bih ga bolje pokopčala da mi je naslikao, umjesto napisao neku svoju briju.
Možda bezveze srljam pred rudo.
Možda mi se svidi ful na kraju i koncu.
Možda Pero bješe djetlić, možda žarulj nikad svjetlić.
Meni. Na Esterhazu:kokosh

šeitanova kci

chanddler
TOŠO (izaberi!)
Posts: 191
(27/3/04 21:28)
Reply

Lanjski snjegovi
Knjiga je sve samo ne novost, ali ipak: Kertesz (uvijek skoro napišem Mihalj :legasan ) i "Čovjek bez sudbine". Stravična knjiga. Mislim, stravično dobra ali i stravična. Židov, Mađarska, Auschwitz, pa onda dugodugo Auschwitz i onda opet Mađarska.

Najstravičnije je to što vas čovjek u Auschwitz uvodi bez ijedne "velike" riječi, kroz prizmu 16-godišnjaka koji na početku izgleda lagano bedast. U biti se radi o djetetu koje je naviklo slušati i koje u svemu što mu se događa traži - pa i nalazi - nekakvu logiku. A one "velike" riječi (kao "strahota, užasi, zločini") potegnut će tek pri kraju knjige (kad se nekako vrati doma) ljudi koji mu u biti pokušavaju objasniti kako mu je bilo tamo gdje je bio. I onda vas sva ta strava o kojoj piše preplavljuje polako, ali je se na kraju nakupi dovoljno za nekoliko dana sasvim solidne muke u želucu (ovo sad vjerojatno zvuči oberpatetično, ali što mogu).

Knjiga o kojoj ne treba puno pisati nego ju treba pročitati.

Chandler

chanddler
TOŠO (izaberi!)
Posts: 192
(27/3/04 21:42)
Reply

Christkinderjaje
Pročitali smo i Dežulovića, a kako mi se čini da ga još nitko nije spominjao, onda ću ja. nenene, onda ću jajajajaja :star

Na početku disclaimer da uvijek imam nekakav bedasti popust za "naše" pisce, pa sam im sklon štošta oprostiti. Uime toga sam vjerojatno i mekši prema Dežuloviću no da je istu knjigu napisao Bo Degiuli. Uglavnom, mislim da knjigu vrijedi pročitati, ako ništa onda zbog toga da vidite jednog "drukčljeg" Dežulovića u odnosu na ono što se moglo pročitati u Feralu/Globusu. Čovjek si je prilično zakomplicirao život smjestivši radnju u K und K Austriju, tako da se od onoga što inače piše odmaknuo i stilom i prostorno i vremenski. Knjiga koja počinje kao "who did it" slučaj nasilne smrti, ubrzo prelazi (puno bolje no što je to uspjelo Feriću u "Djevojčici sa žigicama", gdje u trenutku kad se konačno otkriva ubojica čitatelja za to živo boli 1 K u G :) ) u "priču o ljudima i životu i svemu pomalo". Tu se onda naš Dežulović malo ufurava u "Svi smo mi Miljenko Jergović / Ivo Andrić / GG Marquez" (nemam za ovo nekakve posebno konkretne argumente, nego mi došlo dok sam čitao, a i da cijelom postu dodam malo prolijevanja vlastite načitanosti :pop ), ali u podnošljivim količinama.

Najveća slabost knjige je sami kraj. Čovjek nije znao završiti knjigu nego je opet zapao u nekakav duboki i umni ogled. Kako se meni neinteligentnome čini, ogled o temeljito ničemu, i to je velika šteta jerbo je i atmosfera i likovi i svašta nešto pristojno i onak vas malo "primi", i onda na kraju vidite jasnu ambiciju spektakularno umnoga završetka - nažalost, neuspjelu.

Ali, rekoh, mislim da itekako ima smisla pročitati.

Chanddler

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4448
(28/3/04 9:22)
Reply

Dvo-kratke
Samo dvije kratke napomene.

1. John Colapinto, Bilješka o piscu - odlična knjiga, odlična priča, odličan zaplet, sve odlično. Napeto, duhovito, zabavno, pametno, plus jako dobar opis svih gadarija u glavi wannabe-pisca koje dobiju priliku nahraniti svoje smrdljive apetite. Osim toga, nakon dugo vremena sam uzela čitat knjigu prevedenu s engleskog na hrvatski (na što sam se odvažila vidjevši da je nije preveo Boro Radaković :legasan ) i oduševila se čak i s prijevodom. Ne sjećam se kad sam zadnji put pročitala roman preveden s engleskog na hrvatski koji je "zvučao" kao da je napisan na hrvatskom, ali ovaj je tako preveden. Pet zvjezdica svemu vezanome uz ovu knjigu (osim uveza, ali nećemo sitničarit :) ).

2. Članak Jagne Pugačnik o ženskom pismu u jučerašnjem Jutarnjem. Moram priznati da je jedina stvar koja me iritira više od Jagne Pugačnik - izraz "žensko pismo" (iz čega onda proizlazi totalno odvratno nazivanje spisateljica ženskim piscima :bljuv ), ali sebi i svojim iritacijama unatoč, moram priznati da je Pugačnikova fino odradila temu i fino usporedila današnje spisateljice s onima osamdesetih godina u Jugoslaviji. Ako ste preskočili, još imate jučerašnji Jutarnji, tema bi vas mogla zanimati...preporučam.

An incinerator is a writer's best friend.
Thornton Wilder

Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4449
(28/3/04 9:47)
Reply

Franzen
Ah, da, još nešto.

Počela čitati iberhvaljenog Jonathana Franzena i njegove još iberhvaljenije Korekcije, prešla kojih stotinu stranica i moram priznati da još uvijek ne kužim.

a) Franzen očajno loše piše. I ne, nije stvar u prijevodu; knjigu čitam k'o od oca rođenu ilitiga na engleskom. Osobno nisam veliki fan probijanja kroz "originalno" sročene rečenice čija bi primarna namjera bila uživanje u riječi, a ne u pripovijedanju, ali svakako da ima pisaca koji su majstori u tako bogatome stilu. Salman Rushdie, na primjer. E, pa Franzen nije jedan od tih, iako se jako trudi tako pisati. Užasno je naporan, užasno gnjavi, užasno je dosadan, a rečenice su mu - dovijeka sam zahvalna Perišiću na ovom izrazu - ROGOBATNE za žile prerezat.

b) Trud koji je ovaj čovjek uložio ne bi li napisao veliki američki roman vidljiv je u svakoj riječi, a još vidljiviji u masi nenaslovljenih eseja razasutih pričom. Ta navodno oštroumna pametovanja (well...ah, whatever...) su mu tak "suptilno" upletena u priču da pri čitanju sve više imam filing kao da gledam "American Beauty" u kojoj Kevin Spacey svako malo počne pjevat arije iz mjuzikla. Da, TAKO je suptilno i prikladno.

Joj, ma ne znam. Ide mi za sad taj Franzen očajno na džigericu. Cijelo vrijeme žudim za Johnom Updikeom i njegovim "obiteljskim sagama" o Rabbitu. Toliko su bolje napisane i zanimljivije...ufff...obeshrabrena sam činjenicom da me kod Franzena čeka još 500 faking strana :eek . Znam da forum obiluje fanovima ove knjige...može li mi netko objasniti što ga je faniralo? Užasna sam štreberica s opsesijom završavanja započetog, tako da potpuno napuštanje čitanja ove knjige ne dolazi o obzir, pa se sve nadam da će mi netko reć kako na 140. stranici odjednom postaje zanimljivo :koma

An incinerator is a writer's best friend.
Thornton Wilder

Edited by: Cynicderella at: 28/3/04 9:50
Cynicderella
Cyne Milutine

Posts: 4458
(30/3/04 9:40)
Reply

Re: Franzen
Kaj, nitko niš o Franzenu?

Ja sam sad na pola knjige i jedino što me tjera na nastavak čitanja je unutarnji dijalog (prepun psovki) koji vodim s autorom. Ovo je grozno. Pitam se je li artificijelnost likova takva zato što meni suburbani Amerikanci i inače djeluju kao neka skroz strana sorta koja nikad ne hoda ulicom, nikad ne ulazi nasumce u neke trgovine i nikada nikog poznatog slučajno ne sreće na ulici, pa mi njihov život uopće ne djeluje uvjerljivo, mada znam da su stvarni i da postoje - ili je Franzen doista to isfurao kao formu i sadržaj, pa bi tako i trebalo biti.

Nekako sam se navikla na nasilno kreativnu rječitost (ima čovjek dojam da je svaku rečenicu najprije napisao, a zatim uzeo Thesaurus i birao sinonime, usput se koristeći najčudnijim stilskim figurama kojih se mogao dosjetiti - sinestezija je njegova najbolja prijateljica :ekstaza ), iako me još uvijek živcira i svako malo mi dođe da ga kresnem šakom prekooceanski, pitajuć ga usput: "Pa, dobro, čovječe, možeš li se ijedan jedini je*eni put JASNO izraziti?". No, ajd' dobro, nek mu bude. Njegov stil.

Nisam se još navikla na njegovo silovanje postmodernizma i citatnosti, ne zato što bih imala nešto protiv postmodernizma i citatnosti, nego zato što ih on izvodi glupo. Oni koji su čitali, znat će o čemu govorim kad kažem "Soren Kirkegaard" dining room. Mislim, čemu okolišanje? Zašto jednostavno nije napisao: Ovo je blagovaonica u kojoj vlada egzistencijalna tjeskoba i depresija starih prdonja koji po prirodi stvari nemaju budućnosti, a ja ću se sad napravit pametan da sam čitao nordijske filozofe na faksu. Bravo ja.

A likovi...Isuse, likovi :koma
Za sve se nadam da će ih na kraju pregazit kamion. Svesvesvesvesve.

Mrzim svoju glupu štrebersku narav.

An incinerator is a writer's best friend.
Thornton Wilder

Mr Discord
Posts: 11
(3/4/04 18:20)
Reply

Hilary Mantel- A Place Of Greater Safety

1. Ja uopste imam veoma drugaciji citalacki zivot od vas: fikciju izbegavam da se ne bih previse otudjio od stvarnosti. Vecinu knjiga ostavljam posle prvog ili drugog poglavlja. Posle postaje previse dramaticno ili previse jezivo. Cak mi se moze svidjati knjiga, i da preprocitavam par prvih poglavlja.

2. Uopste ne znam staje gdeje Hilary Mantel “Place Of Greater Safety” knjiga poznata / čitana / prevedena. Ja sam je uzeo u originalu.

Anivejz. Hilary Mantel u predgovoru kaze da je roman “o francuskoj revoluciji”. Ne znam kako moze roman biti “o” francuskoj revoluciji. Zar to nije otprlke kao da slikar kaze da je slika o cveću.

To jeste bilo sumnjivo. A posle dvestotinjak pročitanih stranica, utisak je veoma dobar. Neću pisati nikakvu recenziju, verovatno ih ima dovoljno po netu; roman je dobro napisan, inteligentan i sasvim dovoljno sofistikovan da ne bi mogli gundjati.

Veoma zgodne stvari:
-objavljena pre 16 godina, moze se naci prilicno jeftino
-veoma obimna (paa, traje duze: i to ima svoju marginalnu vaznost)
-sastavljena od prikaza scena, najveci broj njih sa duzinom izmedju 10 redova i dve strane – bitno za vecinu ljudi kojima fali mir ili koncentracija
- da se ne biste bunili ko je ko, imate liste karaktera, kao na pocetku dramskih tekstova; za svaki deo knjige posebna lista;

Iz predgovora: “I have tried to write a novel that gives the reader scope to change opinions, change sympathies: a book that one can think and live inside.”

A roman je O Francuskoj Revoluciji.

Da li ga to mozda cini aktuelnim?

Nisam primetio. :silly

Mr Discord
Posts: 12
(3/4/04 18:29)
Reply

HTML Comments are not allowed

Komentar na post o Ayn Rand. Ono sto Cyn kaze o - produktivnim individuama koje vode drustvo, o individualnoj odgovornosti, i o entuzijazmu, podsetilo me je na ono sto Drucker pise (s tim sto mislim da on kaze jos gomilu pametnih stvari bez mistifikacije). On je napisao dva romana i 15ak non-fiction knjiga; rodjen je 1909 (Rand 1904), jeste ziv, i prema poslednjim (od pretprosle godine) vestima jos radi i pise.

Peter F. Drucker

naslovi romana:
“The Last Of All Possible Worlds”
“The Temptation to Do Good”

Page 1 2 3 << Prev Topic |

Add Reply

Topic Control Image Topic Commands
Click to receive email notification of replies Click to receive email notification of replies
Click to stop receiving email notification of replies Click to stop receiving email notification of replies
jump to:

- Singletoni - Muzika, film & knjige -

Powered By ezboard® Ver. 7.32
Copyright ©1999-2007 ezboard, Inc.